Bolna ispovijest majke košarkaša Harisa Brkića: Upalili smo TV i vidjeli da je Haris upucan

U drugoj epizodi serijala „Majke šampioni” na televiziji Arena sport govorila je u emotivnoj ispovijesti Radmila Brkić, majka pokojnog košarkaša Harisa Brkića.

Haris Brkić je tragično izgubio život 15. decembra 2000. Prethodno je ustrijeljen sa dva hica na parkingu ispred beogradske hale "Pionir". U istoriji Partizana je ostao zapisan kao deseti igrač po broju odigranih utakmica (290) i osmi na listi strijelaca (3.709).

Haris Brkić je rođen 24. jula 1974. u Sarajevu. Košarku je zavolio gledajući je na TV-u, ali ni majka nije slutila da će postati šampion.

- Kada se rodio imao je 52 centimetra i tri kilograma i 600 grama. Niko nije mogao da pomisli da će on sa toliko malo svega biti toliko visok. Ali je bio dobar. I kao beba je bio dobar, slušao je, nije plakao, nije pravio probleme. Sjećam se, jednom je moj svekar rekao: „Bože, snajka, idi vidi, je li to dijete živo! Uopšte ne plače!“ Ja uletim unutra, on miran, ja ga uhvatim za nosić, on se muva, rekoh: „O, dobro je, živ je!“ - počela je priču Radmila Brkić za serijal „Majke šampioni”.

Nastavila je da govori o Harisu iz doba djetinjstva.

- Bio je i kao mali duhovit, onako, volio je da se igra. Tada je bilo i puno dvorište djece, pa su se u krugu zgrade igrali sa loptom, družili se, prljali se. Baš je bio druželjubiv.

Haris je kao mali zavolio magičnu igru pod koševima.

- Imao je osam, devet godina i volio je košarku. Gledao je utakmice, navijao za Partizan i nije mogao niko da ga potkupi da navija za nekog drugog. Odveli smo ga u KK Bosna da se upiše početkom septembra, međutim tada nije moglo da se upiše prije jedanaeste godine. Došli smo kući, pa je bio razočaran. E onda, čim je sljedeće godine otišao, odmah je bio primljen. Kako je počelo tada, do kraja je sve to išlo. Košarka, košarka i samo košarka...

Sa osmijehom, majka Radmila je pričala o Harisu kao učeniku.

- Bio je odličan đak do srednje škole, onda je malo počeo da vrda, ali nije bio loš đak. Bio je solidan đak, ali mu je na prvom mjestu bila košarka. Učio je da ne bi bio kažnjen jer ako je neka ocjena bila slaba, odmah je uslijedila kazna, nema košarke, treninga. Onda je bila borba da se popravi ocjena. Dobar je bio u svemu. Nije bio problem.

Ističe, da nije bila ni svjesna da se njenom jedincu smiješi šampionska košarkaška karijera.

- Nisam ja nikada pomislila da bi on mogao da bude tako ozbiljan i da dođe do svega toga. Trenirao je samo, ali kasnije, kada je imao 13-14 godina, onda su počeli turniri u tom uzrastu i znam da je sa 14 godina, kada je bilo neko evropsko takmičenje u Njemačkoj, na koje je išla Bosna, on bio u prvoj petorci. Bili su tri dana tamo i nismo se čuli jer tada nije bilo kao sada i on se vraća i nosi neku veliku putnu torbu. Ja ga pitam: „Šta ti je Harise to?”, a on mi kaže da je dobio na poklon. Rekoh „kakav poklon”, on će: „Najbolji sam bio, a dobio sam i bicikl!“ Tada je to bio neki petobrzinac. Bio je najbolji igrač tog turnira, čak i u novinama je bio članak da je Bosna osvojila, a da je najbolji igrač bio Brkić Haris.

Haris je imao 17 godina kada je u Bosni izbio rat. On je prešao u Srbiju, a majka i otac su ostali u Sarajevu. Telefonske linije su bile u prekidu, pa do vijesti o tome kako im je sin, bilo je teško doći.

- Kada je počeo rat, mislim da je on sa toliko godina, koliko je imao, brzo sazrio. To ga je mnogo uozbiljilo i sazrio je, možda i prije vremena. On je iz Sarajeva otišao ranije, a suprug i ja smo ostali još nekoliko mjeseci. Bilo mu je teško i kada sam ga vidjela poslije određenog perioda, već ga nisam gledala kao dijete, već kao ozbiljnog mladića, čovjeka. Ali rano je sazrio. Okolnosti su bile takve.

Na pitanje kako se majka tih dana u Sarajevu osjećala bez sina, sa tugom u glasu je kazala:

- Kako smo se osjećali i suprug i ja? Znate kako je kad ne znate ništa, nemate nikakvog kontakta. Ja sam znala da je njemu sigurno bilo dobro jer je bio prvo kod mojih, ali nakon toga je prešao za Beograd. Ali njemu je bilo teško jer on nije imao nikakvih informacija o nama. Sjećam se jednom da mi je moj tata rekao da je Haris došao kući i da je kazao: „Bože, ja ovdje sjedim, a da ni ne znam da li su mi mama i tata živi.”

Na kratko se nasmijala kada je bila upitana da li je Haris imao neku djevojku u tom dobu.

- Nije on imao puno djevojaka. On je imao jednu sa kojom je bio od kako je došao u Beograd. Sa njom se upoznao i sa njom je bio do kraja. Dok je bio... – nije uspjela da završi rečenicu.

O tome kakav je odnos imala sa Harisom, majka je istakla:

- Moj suprug je često znao da kaže: „Pusti dijete više!“ A ja ne! Ja, čim ga nema, počnem da razmišljam: „Šta je? Gdje je?” Možda sam i previše strepila. Možda ni to nije bilo dobro. Znala sam poslije utakmice da imaju običaj negdje da sjednu, ne tako dugo, ali kada bi pobijedili u nekoj značajnoj utakmici, oni odu da se provedu, ja zovem, a njegovi drugovi kažu: „Evo ti Radmile, zove!“ Mnogo sam strepila, možda nije trebalo, možda sam...

Uslijedila je pauza, a onda rečenica posle koje je jedva zadržala suze:

- Često kažem: „Možda sam prizvala... Nesreću.” Ali eto tako.

U dresu Partizana odigrao je 290 utakmica.

- Oni kada su počeli da treniraju, imali su jako dobrog trenera koji kao da im je bio roditelj. I mi smo imali roditeljske sastanke. Zove trener i kaže kakvi su. Tako da sam i tada znala i djecu i roditelje. A kasnije znala sam sve koji su bili u klubu. Često su i dolazili. Kuća je uvijek bila puna. Uvijek je bilo nekoga.

Nije se žalio na život profesionalnog sportiste.

- Dođe kući, a kao da nije bio na utakmici. Jedino, jednom, kada su izgubili od FMP-a, eto toga se sjećam i poslije toliko godina. On je bio kriv, kažu nešto je promašio, i on je tu noć toliko bio nervozan, toliko nezadovoljan, pa je pravo sa utakmice otišao kod moje sestre u Požarevac. Nije ni kući došao, samo je rekao mom suprugu da ga pusti. A ima i jedna epizoda koju ću da pamtim dok sam živa. Gledali smo ovdje utakmicu, igrali su protiv Cibone, Haris trči gore-dole, i odjednom pljunu moj sin Acu Petrovića. Suprug i ja se pogledasmo, šta bi ovo. I on dolazi ovdje, i ja mu kažem: „Pobogu, dijete, šta ovo bi? Da li si normalan? Da li te je sramota? Što si to uradio?”, a on mi kaže: „Ma pusti budalu!“ To je sve bilo što je on rekao. Nikada nisam od njega saznala, tek sam kasnije saznala da li ga je on provocirao, da li mu je nešto rekao, ne znam da li ga je opsovao, ali kazali su mi da ga je provocirao cijelo vrijeme kako je protrčavao. A sada, dobro je da nešto gore nije uradio!

Nakon godinu dana provedenih u Podgorici, Brkić se vratio u Partizan. Bio je nervozan i neraspoložen. A onda je 12.decembra 2000. godine oko 22.30 u domu njegovih roditelja, zazvonio telefon. Vijesti su bile strašne.

- Kratak je bio period od njegovog povratka iz Podgorice do te nesreće koja se dogodila. Ali bio je nervozan i neraspoložen. U toj utakmici u Novom Sadu, bio je na terenu grozan. To mu je valjda najgora utakmica bila. Kada je došao, pitam ga „šta bi ono Harise?“ , on je samo odmahnuo rukom.

Po povratku iz Podgorice, odigrao je samo tri utakmice za Partizan. Spremao se na put za Istanbul, kada se dogodila nesreća.

- Spavao je, oko pet je sišao i otišao na trening. Ništa.. Sve normalno. Otišli su on i Mića (Berić) na trening. Počeo je trening, a Mića mi kaže da se Haris nešto nije osjećao dobro, počeo je da trenira, a ujutru je trebalo da idu na put. Zato je Vlada fizioterapeut uzeo da ga malo izmasira i on je krenuo. I to je sve što ja znam... Suprug i ja smo sjedili kod kuće i oko pola 11 zove me sestra. Moj suprug je gledao neku utakmicu, zvoni telefon, ja se javim, sestra me zove i kaže: „Rado, jesi li čula na televiziji da je Harisa neko upucao?“ Kažem joj: „Ma daj šta si ti čula, pusti budalaštine! Što bi Harisa neko ubio? Šta si ti slušala?“ U to vrijeme su se dešavale neke nezgode po Beogradu i ja joj kažem: „Ma ti to nisi dobro čula!“, a ona nastavlja: „Sada su prekinuli neki program koji trajao, prebaci na Studio B!“

Radmila je poslušala sestru i tada, sa TV-a, saznala bolnu vijest. Vijest koja joj je život obojila u crno.

- Moj suprug je prebacio na Studio B. On se oduzeo. Ja znam da sam klonula, da sam samo sjela na parket. To je bio... To je bio... Ne mogu da opišem to. Ne mogu da vjerujem. Ne mogu da povežem ni sam čim. Ni sa kakvim... Ne znam. Ne mogu da ga povežem sa tim da bi on mogao da bude povrijeđen, a ne ubijen.

Uslijedili su pozivi ka Partizanu i njegovim drugovima. Željela je od njih potvrdu da je neka greška. Potvrdu da njen sin nije mrtav. Ali...

- Zovi jednog, drugog, trećeg. Niko telefon nije uključivao. Niko mi se nije javljao. Prvo sam zvala njegovu djevojku, misleći da ona zna šta je, pa sam zvala sve drugove čije sam telefone imala. Niko nije htio da se javi. I onda na kraju su mi rekli da će doći po nas... Da odemo ispred Urgentnog centra. Suprug nije mogao da ide, ja sam otišla.

Kada je stigla ispred Urgentnog, bilo je dosta ljudi.

- Posljednja sam stigla. Ne znam koga da gledam, koga da pitam, okreću glavu.I onda mi kažu da je živ... Ali... Tako... Tu bih stala.

Kroz plač je nastavila:

- Bila je agonija. Nisam svjesna sada kako sam hodala iz Urgentnog. Ne znam ko mi je prilazio. Ne znam... Jako teško. On više nije bio svjestan do kraja. Nije dolazio sebi.

Bolnu ispovijest je nastavila riječima koje pogađaju u srce.

- Samo pomislim koliko bi on godina imao sada. Bio bi čovjek. Da li bi bio trener ili ne, o tome ne razmišljam, već samo o tome koliko bi on imao godina. Pa i drugi imaju porodice i unučiće. Ali izbjegavam da o tome puno i mislim.

Dani nakon Harisove sahrane bili su agonija.

- Sjećam se da sam svako jutro ustajala, popijem kafu i idem na groblje. Kiša, snijeg, svako jutro... Nisam znala kako funkcionišem. Sem tog puta od kuće do groblja. Kada je započela druga godina bez njega, ja sam bila loše, i ja i suprug koji je pokušavao da me digne. Ne znam da li sam i ja njega dizala u to vrijeme. Ali znam da mi je u jednom trenutku suprug rekao: „Ako ti misliš više da će tebi biti lakše, evo ti pa skoči sa četvrtog sprata. Ako ti misliš da ćeš nešto moći time da postigneš da dođeš sebi!“

Sada, nakon skoro 20 godina, majka je tužna i ne može da se pomiri sa činjenicom da ga nema.

- Ne može mi biti bolje nikada dok sam živa, ali sam počela drugačije da razmišljam o našem životu. Mom i suprugovom. Nešto sam prelomila u sebi. Ne znam šta... Nisam voljela da me ljudi vide na ulici i da me sažaljevaju. Ne volim da me sažaljevaju i da kažu vidi kakva je jadna Harisova mama. Ne! Ja sam ponosna mama. To me je nekako najviše možda podiglo. Da ja ne brukam svoje dijete.

Na kraju...

- Kako živim? Da ne poželite nikome. Sama. Prvo mi je Haris otišao, što je najveća tuga. Prošle godine mi je i suprug preminuo. Imao je operaciju tešku, bio je šećeraš. Sve su to bile posljedice svega šta se izdešavalo. I sada se zove da živim...

Na pitanje da li gleda mečeve pokojnog sina, Radmila je kazala:

- Prije godinu dana sam prvi put počela da gledam i znam da pustim tako kada sam sama i kada mi je teško. I uživam. Uživam u njemu. Gromada od dečka. Najlepši dani naših života. Eto, to je sve... Najsretniji.

Blic.rs

 

Komentari

Za objavu komentara morate biti prijavljeni.

Jeste li uživali u ovom članku? Budite informisani pridružujući se našem biltenu!

Povezano