Istoričar Dragan Markovina: Od naših izbora zavisi kako ćemo živjeti

Sa istoričarem, publicistom i kolumnistom Draganom Markovinom razgovarali smo povodom 9. maja Dana pobjede, o tome šta danas znači i jeste ovaj datum, kako se u okviru njega tretira antifašistička borba, ali i o aktuelnom trenutku izazvanom virusnom pandemijom, stanju na ljevici i drugim temama. 

Kako u kontekstu aktuelnih događanja i trenutka u kojem se Europa i svijet nalaze gledate na 9. maj, koji se obilježava kao Dan pobjede nad fašizmom, te šta nam ovaj datum govori danas?

S Europom se događa jedan paradoks, počevši od pitanja što podrazumijevamo pod Europom, pa sve do odnosa prema 9. maju. Naime, svijest o nekakvom duhovnom i identitetskom jedinstvu Europe kao kontinenta na postoji. Odnosno minimalno postoji u okviru Europske unije i zemalja koje bi htjele ući u taj klub, dok je, primjerice odnos prema Rusiji koja je također dio Europe prilično antagonizirajući. Ovo je naravno obostrano. Dakle, koliko god Europska unija propagirala lijepu priču o zajedničkim korijenima europske civilizacije koji su svoj vrhunac dobili u zajedničkoj pobjedi nad fašizmom, a simbolički izraz u Nobelovoj nagradi za mir, u praksi vidimo da se čitava ta baština poštuje tek nominalno, da postoji ozbiljan ekonomski nacionalizam, sličan onome iz Jugoslavije, zbog kojeg bogate zemlje sjevera ne žele sudjelovati solidarno u rješavanju strukturalnih problema siromašnijih država juga te na koncu ozbiljan porast postfasističkih i totalitarnih tendencija.

Ceremonije obilježavanja ovog datuma proteklih su godina pratile različite kontroverze, na izvjestan način nastoji se, kako se čini, usljed globalnih pomijeranja minimizirati važnost Crvene armije u oslobađanju Europe od fašizma, kako gledate na to?

Čitav problem koji se praktično od 1945. do danas vuče po tom pitanju je u tome što je odmah nakon pobjede antifašističke koalicije došlo do Hladnog rata i blokovske podjele Europe, uz izuzetak Jugoslavije. Istina je da se presudna uloga Crvene armije u zapadnoj javnosti uporno minimizira, jednako kao što je istina da Putin spektakularne parade koristi da bi naglasio snagu današnje Rusije i dobio potporu za svoju politiku. Ono što, međutim mene puno više brine, jeste potpuno zanemarivanje jugoslavenskog slučaja, budući da smo mi, uz Albaniju bili jedina zemlja koja se sama oslobodila. Pristajanje Slovenije i Hrvatske, koje je jasno ideološki motivirano, da se Titovi partizani praktično i ne spominju, ima također šire reperkusije na današnjicu, jer pokazuje nevjerovatno nisku razinu samosvijesti u odnosu prema zapadnim zemljama.

Također, iz toga slijedi i pitanje, da li možemo posmatrati pobjedu nad fašizmom i antifašističku borbu zanemarujući Komunističke partije i njenu važnost u organizaciji masa za otpor?

Naravno da ne možemo. Ako govorimo o našem slučaju, postoji ta jedna žudnja među liberalnim građanstvom da se pronađe nekakav građanski antifašizam koji ne bi bio vezan uz komuniste. No, on jednostavno nije postojao. Odnosno, postojali su brojni pojedinci koji nisu bili komunisti, iz svih slojeva stanovništva i raznih političkih uvjerenja i pripadnosti, od kršćanskih socijalista, preko liberala pa čak i konzervativaca. Bez svih njih ne bi ni došlo do pobjede u Narodnooslobodilačkoj borbi. No, da KPJ nije podigla ustanak, oni ne bi imali u čemu sudjelovati. To su naprosto činjenice.

Koliko priča o „dva totalitarizma“ koja je sada već zvanični europski narativ na izvjestan način sadrži i jednu latentnu revizionističku notu? Dakako, staljinistički zločini su povijesna činjenica, ali možemo li cijeli komunistički pokret svesti samo na to?

Priča o dva totalitarizma ima nekoliko slojeva. S jedne strane služi establišmentu za svođenje priče o antifašističkoj Europi na priču o zapadnom antifašizmu, iz čega se vidi da je stanje svijesti takvo kao da su tamo još u Fukuyaminom filmu kraja povijesti. S druge pak strane, služi istočnoeuropskim postfašistima za legitimizaciju njihovih ideja u današnjoj politici. Ova dva motiva zajedno idu u prilog onome o čemu je odlično pisao Boris Buden, a to je držanje zemalja tzv. nove Europe u vječnoj tranziciji, kao da se sami nisu izborili za demokraciju. Ono što iznova bolno izostaje, opet uz pomoć domaćih revizionista je uvažavanje jugoslavenske specifičnosti. Da, staljinizam je bio totalitarizam, ali jugoslavenski socijalizam nije. Ignoriranje našeg slučaja ili pristajanje da se on izjednači sa staljinizmom odlično ukazuje na posljednji cilj ovih nastojanja, a to je apsolutno oduzimanje legitimiteta socijalističkoj alternativi. 

Kada je posrijedi odnos prema antifašizmu na prostoru nekadašnje Jugoslavije, da li mislite da su stvari tu izgubljene i da smo se olako odrekli ovog dijela svoje emancipatorske prošlosti?

Stvari su, ako govorimo o cjelini društva izgubljene odavno. Po mom sudu primarno zbog toga što socijalističkim vlastima nije bila previše draga činjenica da smo ovdje osim okupacije imali i krvavi građanski rat, uslijed čega su u službenoj historiografiji domaći izdajnici predstavljeni kao neki povampireni i i iz naroda izopćeni fanatici. U stvarnosti, značajan dio stanovništva je podržavao kolaboraciju i lokalne fašističke pokrete. Kako se o svemu tome u javnosti nije razgovaralo, dobili smo potpuno suprostavljenu javnu i obiteljsku memoriju, što je na koncu eksplodiralo devedesetih. Nije nikakva tajna da su vladajuće stranke i ideologije u posljednjih 30 godina izrazito neprijateljske prema antifašističkoj baštini, čak i ako su im na čelu ljudi iz partizanskih familija. Postoji doduše taj rascijep da je zbog Europske unije, makar i sa svim onim ogradama o kojima smo govorili, nužno iskazivati barem nominalnu pripadnost antifašizmu, ali to se koristi isključivo za inozemnu upotrebu. Postoji naravno manjinski, ali značajan dio društva kojem je do antifašističke baštine stalo i ona će s te strane i u tom dijelu društva biti sačuvana. 

Šta bi u tom kontekstu antifašistička borba i naslijeđe Jugoslavije moglo da nam kaže o vremenu u kojem živimo, da li još uvijek možemo nešto naučiti iz tog razdoblja?

Najbitnije je da demokratski potencijali u našim društvima još uvijek postoje, da ne moramo biti mentalna i ekonomska kolonija i da smo u stanju izgraditi modernističko, visoko obrazovano i solidarno društvo. Istina je da smo ga nažalost u stanju i potpuno uništiti, ali je možda i najvažnije od svega da uvijek imamo mogućnost izbora. Imali smo je i 1941. i devedesetih, kao što je imamo i danas, a od naših izbora zavisi kako ćemo živjeti.

Svijet je u pandemijskoj izolaciji, mnoge stvari su dovedene u pitanje, probuđeni su mnogi duhovi, kako gledate na ono što se događa, te vidite li mogućnost za djelovanje nekih lijevih, alternativnih pokreta u svemu ovome?

Iskreno govoreći, svijet u kojem sam se probudio nakon što su nas zatvorili u granice vlastitih gradova i suspendirali cjelokupan život, na način da su sveli čovjeka na biće s isključivim ciljem preživljavanja, mi se nimalo ne sviđa. Ono što bi iz svega moglo pozitivno izaći jeste svijest o potrebi za stvaranjem funkcionalnog i svima dostupnog javnog zdravstva koje se našlo na ozbiljnom udaru privatizacije, zatim svijest o potrebi novog poticanja neke domaće proizvodnje te kraj masovnog turizma koji je postao nepodnošljiv i autodestruktivan. No, isto tako vidim i narastajuću autoritarnost, sve veći nacionalizam, suspenziju demokracije, daljnju marginalizaciju kulture, izostanak bilo kakve empatije prema drugima, npr. izbjeglicama o kojima se više uopće ne priča i zatvaranje unutar vlastitih granica. Kao i u svemu ostalom izbor je na nama, ali doista ne vidim da se sada naglo otvorio prostor za djelovanje lijevih pokreta. 

Mreža za izgradnju mira/ Razgovarao: Đorđe Krajišnik

 

Komentari

Za objavu komentara morate biti prijavljeni.

Jeste li uživali u ovom članku? Budite informisani pridružujući se našem biltenu!

Povezano
Autor:
Najpopularnije