Naučnici mogli spriječiti pandemiju, farmaceutima se nije isplatilo

New York Times je objavio opširnu analizu borbe naučnika protiv pandemije iz koje se mogu izvući tri osnovna zaključka, prenose Vijesti.ba.

Prvi je pozitivan i ohrabrujući: Armija naučnika neumorno radi kako bi pronašla lijek za covid-19.

Drugi je veoma negativan i gotovo paničan: Čovječanstvu prijeti neslućen broj opasnosti poput aktuelne, sa možda još razornijim posljedicama.

Treći zaključak ih sublimira: Rješenje za pandemiju koronavirusa već je moglo biti pronađeno, ali to jednostavno – nije bilo isplativo.

Priča počinje jednog hladnog jutra u februaru 2018 godine, kada se u sjedištu Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi okupila grupa od 30 najboljih svjetskih mikrobiologa, zoologa i stručnjaka za javno zdravlje kako bi napravili spisak najopasnijih virusa na planeti, za koje ne postoji lijek ili vakcina, prenosi Nova.rs.

Došlo se do konsenzusa: Uz sve raširenije putovanje s kraja na kraj Zemlje i uz sve veće prodiranje civilizacije u do sad divlje prostore, postalo je praktično neizbježno da zaraze koje su do sad bile lokalnog karaktera (poput SARS-a i Ebole) postanu globalne katastrofe.

Na konačnom spisku na kojem su bili i SARS i MERS, našalo se i nešto što je označeno misterioznim imenom „Bolest X“. Riječ je zajedničkom imenu za sve nepoznate patogene koji bi tek trebalo da se pojave. Peter Dasak, direktor Eco Health Alliance organizacije za sprečavanje pandemija i predsjedavajući Foruma za mikrobiološke prijetnje američke Akademije nauka, kaže za New York Times da je kovid-19 upravo bolest kakvu su oni imali na umu kada su govorili o Bolesti X. Riječ je o novom, veoma zaraznom koronavirusu sa visokom stopom smrtnosti i bez postojeće prevencije ili liječenja.

Prema Dasakovim riječima, prevencija je bila moguća, ali su vlade najmoćnijih zemalja smatrale da je ona preskupa, a najveće svjetske farmaceutske kompanije na njima nisu mogle ništa da zarade. WHO, s druge strane, nije imala dovoljno novca ni moći da nametne globalnu saradnju koja je neophodna kako bi prevencija bila uspješna.

Dasak tvrdi da su propušteni svi pozivi na uzbunu: Ebola, MERS, Zika…U vrijeme kada medicina bilježi zapanjujući tehnološki napredak (kompjuterska hirurgija, imunoterapije, primjena vještačke inteligencije…), kako je moguće da je cijeli svijet u pandemiji koronavirusa ostao tako nemoćan?

Jedan od odgovora mogao je da se čuje na podkastu “This Week In Virology“ u kojem je infektolog Mark Denison sa Univerziteta Vanderbilt predstavio panvirusni lijek remdesivir, na kojem je radio sa svojim timom. Ovaj lijek mogao bi da se primijeni na širokom spektru virusnih familija, pa bi njime mogle da se liječe Ebola, grip, koronavirus, kao i hepatitis C, ali je njihovo razvijanje daleko složenije i skuplje.

Voditelj podkasta Vincent Racaniello došao je do poražavajućeg zaključka: „Ovakav lijek smo mogli odavno da imamo, još od pojave SARS-a 2003. godine. Tako bismo ukrotili epidemiju u Kini i prije nego što se raširila. A jedini razlog zašto se to nije desilo je taj što nije bilo dovoljno finansijske podrške“.

Lijeka nema jer je – neisplativ

Sada se otvara prostor za razvoj moćnih panvirusnih vakcina, poput iRNK vakcina, koja eksploatiše RNK prenosioca kako bi se pokrenuo imunološki odgovor organizma na virus. Prednosti ove vakcine su ogromne, jer može brzo da se napravi (mjesec dana umjesto šest) i to u ogromnim količinama (milijarde doza, nasuprot 100.000, koliko je bilo potrebno za epidemiju Ebole). Vakcine iRNK još uvijek nisu dobile dozvolu američkih regulatora, ali je gotovo izvjesno da će kovid-19 to promijeniti.

Racaniello zaključuje da je glavna prepreka u razvoju panvirusnih lijekova od početka to što niko nije bio spreman da plati za njihov razvoj. Za farmaceutske kompanije, ove vakcine su prosto loš biznis model: Moraš da potrošiš milione dolara za injekciju koju će ljudi koristiti jednom godišnje u najboljem slučaju, a u godinama u kojima nema nikakvih zaraza ni toliko.

I razvoj panvirusnih lijekova je podjenako neisplativ. Liječenje traje kratko, najčešće samo nekoliko sedmica, dok kod hroničnih bolesti poput dijabetesa i povišenog krvnog pritiska pacijenti uzimaju i po nekoliko tableta dnevno, pa tako godinama. Tako se kompaniji „Gilead“ desilo da im vrijednost akcija na berzi padnu nakon što su proizveli revolucionarni lijek za hepatitis C: Terapija je potpuno izliječila pacijente, pa se potražnja na tržištu rapidno smanjila, a kompanija je na kraju bila u gubicima.

Slično razmišljaju i države.

„Sjećate se kad je Obama dao pet milijardi dolara Zapadnoj Africi za borbu protiv Ebole, a američka vojska se iskrcala da bi riješila problem? To je bio herojski čin. Koliko je herojski, tri godine prije Ebole reći: Finansirat ćemo ogromni program pomoći Zapadnoj Africi da bi siromašne zemlje mogle da se pripreme za slučaj epidemije?’ Svi bi mu se smijali, objašnjava Dasak.

U taj brisan prostor zatim su ušle neprofitne organizacije poput Fondacije Gates koja je finansirala globalnu borbu protiv HIV-a, tuberkuloze i malarije. Među takve organizacije spada i CEPI (Koalicija za inovacije u slučaju epidemije), koja je osnovana 2017. sa idejom da koordiniše i finansira razvoj novih vakcina za bolesti koje bi mogle da dovedu do pandemije.

CEPI povezuje autore najnaprednijih naučnih istraživanja u ovoj oblasti sa farmaceutskom industrijom i državnim resursima, kako bi se izdvojili nizovi „kandidata za vakcine“ kroz početna klinička ispitivanja. Cilj je da se stvore zalihe mogućih lijekova za poznate koronaviruse, hemoragične groznice i druge globalne prijetnje koji bi brzo mogli da uđu u proizvodnju u slučaju pandemije.

Fondaciji Gates i CEPI-ju trebalo bi dodati i AD3C državni univezitetski kolektiv nastao 2014. u SAD, sa ciljem razvoja lijekova za grip, flaviviruse (među kojima je virus Zapadnog Nila), koronaviruse i alfaviruse. AD3C također sarađuje s farmacetskim kompanijama, pa je tako kompanija Gilead razvoj remdesivira prepustila naučnicima sa Univerziteta Vanderbilt i Univerziteta Sjeverne Karoline.

Svijetu prijete milioni opasnih virusa

Stručnjak za pandemije sa Univerziteta Johns Hopkins Amesh Adalja kaže da je upravo ovaj pristup ključan u mjesecima i godinama nakon pandemije kovid-19.

Uprkos ovim naporima, mi zapravo veoma malo znamo o svim virusnim prijetnjama kojima je čovječanstvo izloženo. Virusi čine dvije trećine svih novootkrivenih humanih patogena, mnogo više nego bakterije i gljivice. Tokom evolucije, ljudi su toliko bili izloženi raznim virusima, da oko 8 posto ljudskog genoma čine retrovirusne sekvence DNK, često na našu dobrobit. Primjera radi, smatra se da je za razvoj ljudske placente odgovoran jedan drevni virus.

Tu su, međutim, i najopasniji virusi, koji prelaze sa životinja na ljude, što je slučaj sa kovidom-19. To se desilo, između ostalog, zbog toga što je bolest nova, pa naš imuni sistem nije ni imao šansu da stvori antitijela. Drugi faktor je to što nepoznati virusi često naše imunološke sisteme preopterećuju, što može da dovede i do smrtnog ishoda.

Evo u čemu je glavni problem: Na svijetu postoje doslovno milioni virusa koje bi trebalo analizirati. Prema jednom naučnom radu koji je nedavno objavljen, na svijetu ima oko 1,6 miliona potencijalno zoonozičnih virusa. Samo jedan posto je do sada identifikovano.

Grip i koronavirusi su već poznati izvori pandemije, ali daleko od toga da su jedini; tu su i virusi Nipa i Hendra, koji potiču sa slijepih miševa; Marburg je smrtonosna groznica nalik Eboli, ali za koju nema vakcine ili lijeka…

Jedan od argumenata protiv ovakvih istraživanja bio je da je rizik od pandemije od pojedinačnih virusa mali. Većina virusa jednostavno nije u stanju da „skoči“ sa životinja na ljude, a i kada uspiju, nisu u stanju da se repliciraju na nivou koji može da postane opasan za ljude ili da se prenosi sa čovjeka na čovjeka. Problem nastaje, napominje Dasak, kada se šansa od 10 miliona prema jedan pomnoži sa ukupnim brojem ljudsko-životinjskih kontakata: Vjerovatnoća prenošenja odjednom postaje neuporedivo veća.

Prema njegovim riječima, lako je otpisati mogućnost prenosa kao malu. Primjera radi, HIV je prvobitno bio prisutan kod primata, a na ljude je tokom jednog vijeka prenijet ukupno 10 puta; svaki put, virus je brzo umirao – sve dok jednom nije.

Zapanjujuće otkriće iz Kine

Dasak je nedavno putovao u ruralne dijelove kineske provincije Junan, kako bi došao do pouzdanije procjene o tome koji virusi bi mogli biti nova prijetnja čovječanstvu. Tamo je pregledao uzorke krvi lokalnog stanovništva u potrazi za antitijelima, koji pokazuju koliko su često bili izloženi koronavirusima. Otkrio je da je čak tri posto ukupne populacije bilo izloženo koronavirusu, što je bio dokaz da virus prelazi sa životinja na ljude nevjerovatnom brzinom i učestalošću, do mjere da je to postalo dio svakodnevice u ruralnoj Kini.

U praksi, to znači da između milion i sedam miliona ljudi u Juguistočnoj Aziji zapati koronavirus svake godine. Kod većine njih, to ne izaziva bolest, pa je moguće da neke ranije epidemije nisu ni registrovane, ili da su smrtni slučajevi pripisivani gripu.

„Ali, ovo je ogroman postotak prelaska virusa. Nije teško zamisliti da jedna od tih infekcija samo malo mutira i postane kovid-19“, upozorava Dasak.

Praćenje ovih virusa mukotrpan je posao. Još od SARS-a zna se da su slijepi miševi glavni prenosioci ali njih nije lako pratiti i hvatati. U Americi, neke vrste opasnih hantavirusa prenose miševi, koje ljudi mogu da dobiju dok recimo čiste podrume i garaže. Taj virus još uvijek ne prelazi s čovjeka na čovjeka, ali naučnike muči pitanje: Šta ako virus mutira i to postane moguće? Nimalo ne ohrabruje činjenica da jedva da postoje istraživanja o miševima kao prenosiocima virusa.

Program američke vlade PREDICT je metodom biološkog nadzora tokom 10 godina došao do cifre od više od 1.000 novih potencijalnih virusa koji mogu da pređu sa životinje na čovjeka.

Šišmiši, koji nose i po 500 različitih koronavirusa, rijetko prenose viruse direktno na ljude; mnogo češće bivaju zaražene druge životinje, koje onda zaraze nas. Tokom 1990-ih došlo je do epidemije u Australiji, kada su se slijepi miševi nastanili u štalama u kojima su boravili konji, koji su zatim zarazili ljude koji su ih obučavali. Nipa virus je poharao Maleziju kada je na ljude sa svinja prešao virus u oblasti u kojoj su bili prisutni i slijepi miševi. Ako je neka utjeha, slijepi miševi koji žive u BiH i Srbiji ne prenose aktuelni virus.

Kako je kovid mogao biti spriječen prije 7 godina

„Slijepi miševi čine više od petine svih sisara na svijetu. Rasprostranjeni su po cijeloj planeti. Mi toga možda nismo dovoljno svjesni, jer lete noću. Ali, oni su tu, kake gdje stignu, baš kao što to rade jeleni ili ptice, samo što mi to ne vidimo“, kaže Dasak.

Zbog svega ovoga, Dasak je s grupom naučnika pokrenuo ambiciozni projekt pod nazivom Global Virome Project, čiji je cilj da identifikuje 70 posto od 1,6 miliona potencijalno prenosivih virusa tokom narednih 10 godina. Cijena projekta je procijenjena na 1,6 miliona dolara.

Dasak otkriva i jedan poražavajući detalj. Naime, on i njegove kolege su najbližeg „rođaka“ aktuelnog koronavirusa pronašli u Kini još 2013. godine.

„Sekvencionirali smo dio genome i zamrzli ga. Pošto nije ličio na SARS, mislili smo da je rizik manji. Da je tada postojao projekat Virome, mogli smo da sekvencioniramo cijeli genom, otkrili bismo da se vezuje za ćelije i rizik bi bio označen kao veći. Možda smo onda, kada smo pravili vakcine za SARS mogli da targetiramo i ovaj, pa bismo sada u zamrzivaču imali nešto što je spremno da ide u proizvodnju“, objašnjava Dasak.

 

Izvor:vijesti.ba

Komentari

Za objavu komentara morate biti prijavljeni.

Jeste li uživali u ovom članku? Budite informisani pridružujući se našem biltenu!