"Postoji nešto gore od smrti''

Najveće etničko čišćenje posle Drugog svetskog rata dogodilo se pre 25 godina u Republici Srpskoj Krajini. Četiri dana je bilo sasvim dovoljno hrvatskim jedinicama da ubiju 2.670 Srba (523 žena, 1.147 muškaraca) i proteraju 250.000 ljudi. Uništeno je 25.000 kuća, 13.000 objekata, 78 crkava, 29 muzeja, 52 Doma zdravlja. Porušeno i uništeno 181 groblje, 920 spomenika , 352 trgovine i 410 radnji druge vrstve.

Brojke su velike i strašne, ali one ne mogu opisati suze, stegnute vilice i pesnice, strah, glad, umor, bol, nadu, veru. Ne mogu ispričati sudbine onih koji su preživeli najgore, ni onih koji su zarobljeni, mučeni i na kraju ubijeni.

Priče onih koji su skupili dovoljno hrabrosti da se prisete pakla kroz koji su prošli nateraće vas na suze, osetićete bol i tugu. 

Jedan od najstrašnijih zločina tokom  ,,Oluje'' je bombardovanje kolone izbeglica na Petrovačkoj cesti. Poginulo je devet osoba, među kojima četvoro dece.

,,Ti dani su nam bili najteži u životu. Kada smo došli u Beograd, Želimira nije bilo. Tražili smo ga godinama, prevrtali svaki podatak i informaciju koju smo dobili i pokušali pomoći i sebi i drugima. Neizvjesnost je ono što najviše ubija onoga koji traži svoje dijete ili nekog člana porodice.

Ta neizvjesnost za nas je trajala osam godina, kada smo pozvani u Knin. Ekshumacija je obavljena na mjesnom groblju. Ne znam detalje Želimirove pogibije, ali prema nekim naknadnim saznanjima mogu reći da je on jednostavno bio odstrijeljen, kao što su i mnogi drugi koji su se tu našli bili ubijeni. Poslije sam u Kninu sreo jednog čovjeka koji je jako dobro poznavao Želimira još dok je bio dijete, njegova djeca su se igrala zajedno s mojom. On je bio angažiran u trpanju tih tijela u kamione: kada smo se ugledali, on je silno želio izbjeći taj susret.''

,,Za vrijeme 'Bljeska' nismo svi uspeli da se izvučemo. Živi i čitavi smo ostali moja majka, sestra i snaha, supruga mog brata, koja je tada bila trudna, i ja. Moj brat Dragan bio je vojnik i ubijen je u toj akciji hrvatske vojske. Moj otac je bio u teritorijalnoj obrani i zarobljen je. Proveo je 28 dana u zatvoru u Varaždinu i Bjelovaru, gdje je prošao raznorazne vrste torture. O posljedicama te torture sve piše u očevoj medicinskoj dokumentaciji koju čuvam. Kada se nekako vratio iz zarobljeništva, otac je pričao kako je svaki drugi dan bio premlaćivan i vjerovatno bi u tom zatvoru i umro da ga nije registrirao Međunarodni Crveni krst. Razmijenjen je na graničnom prijelazu Nove Gradiške i Bosanske Gradiške i bio je u takvom stanju da je odmah morao u bolnicu u Banjaluku: imao je 14 slomljenih rebara i izliv krvi u plućima. Jednom nam je pričao kako mu je nakon batinanja u zatvoru ukazivana liječnička pomoć, trebao je da primi transfuziju krvi.

Tom prilikom mu je jedan doktor rekao:

"Eto, sada nisi čisti Srbin, dobio si i našu hrvatsku krv.” ...bez obzira što smo bili sretni kada smo oca ugledali nakon tih 28 dana, mi smo vrlo brzo shvatili da otac više nikada neće biti ista osoba, pogotovo kada je shvatio da mu je sin poginuo. 

,,Dragan Mioković, tada dečak od tek 12 godina, na kraju je sa porodicom uspeo da stigne iz Knina u Beograd, prešavši ogroman put kroz velike opasnosti. Traktor je, inače, ubrzo prodao: njegovoj porodici trebalo je novca za život. Dragan je nastavio da živi u Srbiji, gde je uspeo da izgradi srećan život i karijeru u domaćim i stranim kompjuterskim firmama, baveći se dizajnom i specijalnim efektima u reklamama i filmovima.''

IZVOR: SISTEM VREDNOSTI 

Crni bombarder portal

Komentari

Za objavu komentara morate biti prijavljeni.

Jeste li uživali u ovom članku? Budite informisani pridružujući se našem biltenu!

Povezano