Potresna ispovijest majke Dražena Petrovića: Jedan vidovit čovjek je vidio nesreću moga sina, ali nije smio da mi kaže

U petoj epizodi serijala „Majke šampioni” koji se prikazuje na TV Arena sport, emotivnu ispovijest ispričala je Biserka Petrović, majka Dražena Petrovića, jednog od najboljih košarkaša svih vremena sa ovih prostora.

Na vrhuncu karijere, Petrović je u teškoj saobraćajnoj nesreći poginuo 7. juna 1993. godine u Njemačkoj. Smrt “Amadeusa, košarkaškog Mozarta”, tog tužnog dana odjeknula je kao eksplozija diljem svijeta. 

Dražen Petrović je rođen 22. oktobra 1964. u Šibeniku u Hrvatskoj. Bio je poseban od rođenja i majka je vidjela da će postati najbolji u onome čime se bude bavio.

- Rođen je kao vrlo velika beba od pet kilograma, u šibenskom porodilištu doktor koji je bio na porođaju, kazao je: „Evo, djeco, dolazi vam otac.” Dakle, Dražen je bio toliko izražajno jak, da je ljekar rekao da je on otac drugoj djeci. Taj ljekar je imao sina Dražena i po njegovom sinu je Dražen dobio ime. Bio je poseban od rođenja. Kao mali, nije puno pričao, tako da smo se brinuli, ali kada je trebalo nešto da kaže, to je toliko bilo snažno i moćno za dijete od godinu ili dvije, pa smo mi u porodici shvatili da imamo nešto posebno i prema njemu smo se svi odnosili kao prema nekom daru koji je došao. Čuvao ga je pogotovo stariji brat Aleksandar od pet i po godina. On je preuzeo ulogu oca i majke jer je obožavao svog brata baš zato što je bio poseban – počela je priču majka velikog šampiona.

Postoji i anegdota vezana za Draženovo zdravlje u najranijem djetinjstvu.

- Ljekar je zaključio da Draženovi kukovi nisu bili dovoljno razvijeni. Ne da su iščašeni, već da nisu dovoljno razvijeni i tada smo mi kao roditelji bili jako nesretni, ali Dražen je to prihvatio sa velikim veseljem i kada su mu ljekari postavili male remene, on se s njim igrao. I tu je već bio poseban. Nije tražio kao dijete nešto negativno u tome već je sve htio da pretvori u neku radost tako da je i porodica zbog toga živjela sa nekom tugom, ali on je svima nama davao veselje u svemu tome. Kukovi su se razvili dok je Dražen prohodao i počeo je da raste kao jako srećno dijete.

Kako je rastao tako je postajao i zaštitni znak svog Šibenika. Svi su ga obožavali.

- Kada bih ga izvela na ulicu, ili povela u školu, svi su željeli da ga uzmu u naručje. Svi su ga čuvali da ga ne bi zgazili jer je bio baš mali i izuzetno lijep, to moram da kažem. Stariji brat je uvijek pazio na njega, a Dražen bi Aleksandru nosio torbe na trening samo da bi se uključio u njegov dio života.

Odnos između braće, dvojice vrhunskih košarkaša, Aleksandra i Dražena, bio je protkan ljubavi. Aco je prvi počeo da se bavi košarkom, a odmah za njim i brat, iako su roditelji imali drugačije želje...

- Aleksandar je prvi otišao da se bavi košarkom, ali smo mi kao roditelji, željeli da nam djeca budu muzičari jer je Šibenik grad pjesme. Znate, Arsen Dedić, Mišo Kovač... Aco je svirao klarinet kod Arsena Dedića, a odmah do muzičke škole je bilo košarkaško igralište. Kada sam došla da platim mjesečnu članarinu za muzičko školovanje, a meni profesor kaže: „Vaš sin ne ide, on je prešao na košarkaško igralište.” Dražen nije bio košarkaš već dijete koje je okupljalo oko sebe trenere i cure. On kada bi došao na trening prije škole, djevojke bi dolazile da ga gledaju.

Od početka bavljenja košarkom bio je izuzetno posvećen magičnoj igri pod obručima.

- Mene su ljudi u Šibeniku zaustavljali i pitali me: „Gospođo Petrović, zašto to dijete budite, vidite da je kao curica nježan?“, a ja kažem: „Ne budim ja njega, nego on mene budi.” Prije nego što bi otišao u školu, išao bi na trening. Ali nikada nije zakasnio u školu. Sve je postigao sam na svoj jedinstven način. Ljudi su prihvatali u Šibeniku da je on poseban i da želi nešto da napravi što drugima neće poći za rukom.

Draženu je sve išlo u životu. Bio je beskrajno talentovan, vrijedan, radan. Granice za njega nisu postojale. Košarkaški Mocart. Ali... Tog 7. juna 1993. godine nastradao je u Njemačkoj u 28. godini, kad se automobilom vraćao sa kvalifikacija za Evropsko prvenstvo u Poljskoj.

Petrović nije želio da se vrati avionom, već je odlučio da zajedno sa devojkom Klarom krene automobilom nazad. Upravo je za volanom bila manekenka, dok se Petrović nalazio se na suvozačevom mjestu prilikom udesa.

- To je najteži dio našeg porodičnog života, a za mene posebno kao majke. Tog časa kada su se vraćali iz Vroclava sa kvalifikacija za Evropsko prvenstvo. Hrvatska se već tada plasirala na takmičenje, ali on nije želio da propusti utakmicu za reprezentaciju. Nazvao me je deset sati prije  nesreće i kazao: „Poslao sam ti prljavu robu, ja dolazim za dva dana. Znam da ćeš ti to da središ.” I to je bio naš zadnji razgovor. Tada sam ga zadnji put čula.

Kada je sa druge strane čula „vaš sin je mrtav” i ona je htjela da umre odmah za njim.

- Oko 11 sati uvečer, ustvari više je bilo oko ponoći, a Dražen bi se uvek javljao kada stigne na mjesto događaja. Ali zvala je gospođa za koju su mi kasnije rekli da je bila sudski tumač iz Makedonije. Ja sam se javila, a ona je upitala da li je to stan Dražena Petrovića, i kada je čula potvrdan odgovor, rekla je: „Vaš sin je poginuo.“

Zastala je na kratko.

- To je bio čin koji nikada neću moći da zaboravim i koji ne mogu da prihvatim na taj način. Bilo je sto drugih načina da se to objavi jer nikada ne znate kako će u tom času čovjek da reaguje. To je na mene djelovao šokantno. Moj suprug je već bio legao i ja sam u tom krenula ka balkonu, a moj suprug je od krika koji je čuo poletio ka meni i spasio me. Bez lažne skromnosti, spasio me je.

Pokušavajući da vrati film na taj kobni sedmi dan juna 1993. Biserka Petrović je kazala:

- Doktori iz Cibone, pa moj stariji sin, prijatelji, svi su krenuli u potjeru da to nije neka lažna najava jer se to događa među ljudima koji su popularni, bilo u muzici ili sportu... Međutim, u tom času, ja to što su oni radili nisam mogla ni da shvatim. Saznali su da je to istina. Ja kao da sam izbrisala taj dio iz glave. Kao da to nije istina. Evo i dan danas tako se ponašam.

O danu sahrane svog mlađeg sina posebno joj je bilo teško da priča.

- Bilo je teško stanje na ovim prostorima. Da nije tako bilo, da nije bilo ratno stanje, sigurno bi bilo još više ljudi. Ljudi iz svih krajeva, iz Grčke, NBA, svi su došli. Nije bit samo u sportistima, već svi ljudi koji su mogli da dođu, došli su. To meni tog časa nije ništa predstavljalo jer ja nisam mogla da prihvatim činjenicu da je moj sin mrtav.

Iako je u početnom momentu željela da skoči sa balkona, Biserka je shvatila da mora da nastavi da živi.

- Mozak mi se od tog časa tragedije počeo boriti na jedan drugi način. Jedan dio mozga vam se otvori za to da morate da se borite protiv boli i to se kod mene dogodilo. Zahvaljujem na tome genetici ili samoj sebi. Nakon tuge, počela sam odmah rad za Dražena. Krenula sam, da bih sebe ostavila u životu, da radim za Dražena. Njegovo bivstvovanje na zemlji ne smije da bude zaboravljeno. I ja sam sebe tu dala do kraja. Profesora Grudena, čovjeka koji radi sa ovakvim slučajevima, pitala sam kako da nastavim da živim svoj život, a izgubila sam takvo dijete za kojim su svi plakali. Jer ja kada sam dolazila u Beograd, govorili su mi: „Mi smo plakali za Draženom kao da je iz naše porodice.” Zbog toga sam Grudena pitala kako da nastavim dalje. Znate li šta mi je rekao: „Gospođo Petrović, kada ste rodili takva dva sina, ne sumnjam da možete da se izborite za svoj život.” Ja sam mu rekla: „Profesore, pomozite mi!“, a on odgovorio da se uhvatim rada. Rad, rad i rad. To sam poslušala. Nisam uzimala nikakve tablete, već sam se uhvatila rada. I svog supruga koji se bio predao, trebalo je da ga vratim u život. Uvijek sam ga slala da ide u prodavnicu, pa sam morala i njemu da pomažem koji je stariji od mene 13 godina da se on izbori za svoj život i da nastavimo jednu porodičnu priču. Nisam željela da nam se porodica raspadne.

Usledio je uzdah, pa onda i iskreno priznanje.

- Dražen, ako me odnekud gleda, željela bih da bude sretan. Nisam nikakvu grešku napravila, nisam mu ništa dodavala, samo sam htjela da njegovo djelo bude zapisano. Košarka je moj život, sport je moj život i ja sve sportiste doživljavam kao da su iz moje porodice. Moram reći da mi je Đoković baš pri srcu jer se ponaša tako veličanstveno, voli ljude, bili smo gosti njegovih roditelja kada se igrao fajnal-for Evrolige u Beogradu. Od tada smo stalno u vezi. Prava sportska porodica. I roditelji koji prate svoju djecu tako da im nije novac na prvom mjestu nego jedna osobina da se ljudima ipak da nešto pozitivno.

Posebna tema je naravno odnos između sportista. Dražen i Vlade Divac su bili nerazdvojni prije odlaska u NBA. Politika je razdvojila prijatelje koji nikada nisu izgladili spor.

- Ja sam Dražena za to pitala, ali on nije puno pričao. Rekao je samo: „Pusti to za druga vremena.” On nije želio da raspravlja o tome, ali očito se dogodio jedan mali razmak i sigurno bi oni to riješili da Dražen nije tragično završio. Nisam mnogo u to ulazila, jer sportisti sami između sebe rješavaju te stvari. Oni sve to na lijep način riješe, a mi se mučimo. Kada je Jure Zdovc pravio oproštaj u Ljubljani, suprug i ja smo bili pozvani i otišli smo. Sa druge strane dvorane prema nama dolazi Divac. On je mog supruga i mene toliko zagrlio, ali nije mogao ni riječ da progovori. Evo i sada se ježim. Toliko je u njegovoj duši bilo osećaja da je to mene za sva vremena kupilo. Zato, može neko da priča svašta, ali Divac je čovjek koji je preduzeo da se snimi taj film „Jednom braća”. Priča je lijepa, velika i sav novac od tog filma, dat je u Draženov fond, mada Dražen nikada nije ni razmišljao o novcu. Ali hoću da kažem kakav je to gest bio. To su sportisti koji razumiju svoj jezik, i oni nose nešto posebno u sebi što mi ne možemo nekada razumjeti. Mi smo nekako na drugoj strani. Sportisti razmišljaju svojom glavom i na svoj način. To je jedna porodica.

Majka Biserka je govorila i o privatnom životu svog Dražena.

- Uvijek sam mu govorila da mora da ima najbolju ženu kad je takav čovjek, a on bi mi na to odgovarao: „A mama koja je to najbolja? Nađi mi je i dovedi.” Tu smo ostali nedorečeni.

Automobil u kojem je poginuo vozila je njegova devojka Klara. Biserka misli da je zasluživao bolju ženu od nje.

- To nije bila ljubav, to je bio, hajde da kažemo, flert. Ona je isto igrala košarku i učestvovala je u Njujorku na modnoj reviji vjenčanica, pa je zajedno sa drugaricom zamolila Dražena da joj da kartu za utakmicu. Tu se nešto nastavilo, pa je ona tri mjeseca ostala kod Dražena tamo. Rodilo se nešto. Ali njegova prava ljubav je Renata koja je sa njim bila pet godina. To je njegova najveća ljubav bila, a ovo nije bila ljubav, već nešto što ne mogu da tumačim kao ljubav. Ako mi dozvolite, ja nisam fanatik ničega, ali iz ovog svega izvlačim jedan zaključak. Naime, u Zagrebu je bio jedan čovek koji je bio jako vidovit i ja sam prije tragedije otišla kod njega. Ne svojom voljom, već smo bili u nekom društvu. Tada mi je on rekao: „Šta hoće ove dvije žene što idu sa Draženom?” Dakle, on je vidio Draženov odlazak, ali meni nije htio reći jer je to bila sudbina. Rekao mi je: „Da sam ja vama i kazao da će Dražen da nastrada, vi to ne biste mogli da spriječite!“ Ima nešto što mi na ovome svijetu, da li je to zvijezda ili energija, ali ima nešto da svi imamo svoje vrijeme kada ćemo završiti i svi imamo neko svoje poslanje. Ali taj čovjek mi je rekao za te dvije žene. On je vidio njih da odvode Dražena u smrt.

Majka Biserka je imala susret sa djevojkom koja je bila pored Klare i Dražena u automobilu, a koja je bila u komi osam godina i koja je nažalost, završila kao invalid.

- Svi su se pitali koja je to bila treća osoba sa njima, da li je to bila majka ili teta njena, a u stvari to je bila košarkašica iz Istanbula koja je bila na istom koledžu gdje i Majkl Džordan i ona je bila u komi osam godina. Došla sam do nje kako bih saznala kako je Dražen to svoje posljednje vrijeme u automobilu proveo. Zanimalo me je to. Išla sam u Istanbul da bih je pronašla i ona mi je rekla da se samo sjeća da je on bio jako sretan i nasmijan. Ja se mislim to je bio od rođenja, ali ta osoba koja je vozila, njoj nije bio ništa. Ušla je u istoriju tako što je vozila, a ova druga je ostala vječni invalid za koju ova dotična koja je vozila, a koja se udala za Olivera Birhofa, nije našla za shodno da je posjeti. To me je toliko rastužilo i došla sam da upoznam tu djevojku u Istanbulu jer sam taj krug željela da zatvorim na jedan način.

Zanimljiva je priča o ličnoj karti koja je istekla tog dana kada je Dražen poginuo. Dokument je zajedno sa satom koji je Dražen nosio u trenutku nesreće izložen u muzeju koji nosi ime velikog košarkaša.

- Ja sam ličnu kartu pronašla u Šibeniku kada sam neke stvari smještala. Vidjela sam da je datum njenog isteka isti kao datum kada je poginuo – 7. juna 1993, a izdata je u Šibeniku 7.6.1983. Deset godina je prošlo. Samo što nije bio sat upisan, sve drugo je odgovaralo. Niko mi nije vjerovao, pa sam morala da uvećam i pokažem. Ona stoji tu u muzeju više kao privatna stvar koja je mene potresla duboko.

Nakon Draženove smrti Biserka je nastavila da živi po njegovim kriterijumima. Poslije svega što joj se dogodilo plače, ali...

- Ne želim da me iko vidi kako plačem. Ne želim da moji unuci vide da sam tužna. Želim da gdje god da se pojavim nosim tu pozitivu jer niko nije kriv za to što se meni dogodilo i moram vam kazati da sam postala jako bolja osoba. Nisam se pretvorila u ženu koja mrzi zato što je doživjela tragediju. Ne, naprotiv, ja pomažem svoj djeci i ljudima jer znam da je Dražen, da je sada živ, želio bi da bude humanitarac. On je toliko ljudima želio da pomogne i to njegovo djelo sam ja prepoznala i nastojim da se na taj način ponašam. Moram vam, kao majka reći da živim po njegovim kriterijumima, nastojanjima i to me ispunjava. To mi možda i daje hrabrost.

Na pitanje da li je ikada razmišljala kakav bi Dražen danas bio da je živ, kazala je:

- Bio bi jedno veliko dijete jer je u njemu uvijek, ma koliko da je bio ozbiljan i da je donosio odluke sam, u njemu je uvek bilo neko dijete spremno za šalu ili ispad. Da ne priča puno već samo to da napravi. Mislim da bi na ovim prostorima bio najveći humanitarac. To mu je bio cilj, da pomaže ljudima.

A da li je ikada razmišljala da li bi joj bilo lakše da je Dražen iza sebe ostavio nasljednika ili nasljednicu?

- Jesam, puno sam o tome razmišljala, da mi je barem ostavio kakvo dijete da se bavim njime. Ali nekako sam prihvatila da je možda bolje što nije tako. Evo prije nekoliko dana u porodicu je stigla jedna curica prelijepa, kćerka mog Aleksandra se porodila, i pojavila se jedna svjetlost u porodici. Mislim da je to najveća nagrada kada se porodica obnavlja. Moj suprug, koji je bolestan i 11,5 godina nepokretan, rekao je: „Da li je moguće da sam još živ i da smo dobili praunuku?“ Kazala sam da je to najljepša vijest kada vam u porodicu uđe svjetlo, a to je obnova. Na mlađima svijet ostaje.

I za kraj... Da može, šta bi majka Biserka, sada kazala svom sinu.

- Rekla bih mu da je bio sretno dijete, da je najljepša priča o mladosti ta koju je on pričao. Nije ga zanimao novac, već samo da usreći ljude, a to vam je najveća radost življenja. Ako vi želite da usrećite prijatelje, sve ljude koji vam ne moraju biti prijatelji, a on je to radio od djetinjstva, pa ću da završim sa jednom pričom kada je Dražen bio u Šibeniku u vrtiću, on bi nazvao mene kući i rekao: „Mama, moj prijatelj je gladan, mogu li ga dovesti na ručak? Njegovi roditelji rade.“ Kazala sam mu da može. Tada bi bio najsrećniji. Dakle, priča koju ću pričati dok hodam ovom zemljom je, da ga novac nije zanimao, da ga je zanimalo samo da usreći ljude. On se nije osjećao posebnim među ljudima, već kasnije kada je otišao fizički, ti ljudi i taj narod je njega digao na još veći pijadestal zato što se on sam tako ponašao. I to vam je najveća medalja njegovog života. Ljubav naroda morate da zaslužite.

Blic.rs

Komentari

Za objavu komentara morate biti prijavljeni.

Jeste li uživali u ovom članku? Budite informisani pridružujući se našem biltenu!

Povezano
Autor:
Najpopularnije