SCAF-252: Neprijatna sličnost sa svijetom iz 1945. godine

Pobjedu u Evropi u Drugom svjetskom ratu omogućila je izvanredna vojna saradnja između glavnih sila Osovine - SAD, Rusije i Britanije. Međutim odnos između Frenklina D. Ruzvelta, Josifa Staljina i Vinstona Čerčila nikada nije bio lak i otvorio je put za nacionalni rivalitet, sumnjičavost, strah i nepovjerenje koje traje i danas.

Sukob oko poruke za oznakom najveće tajnosti, poznatom kao SCAF-252, koju je krajem marta 1945. godine Staljinu poslao general Dvajt Ajzenhauer, vrhovni saveznički komandant, pokazuje koliko je taj odnos bio napet. U toj poruci, Ajzenhauer je iznio detalje svojih planova za konačni poraz nacističke Njemačke - ali se o tome nije prvo konsultovao niti obavijestio britanske saveznike.

Staljin je bio odlučan da Crvena armija bude prva koja će stići do Berlina i zbaciti Adolfa Hitlera, pripisujući veliku simoboličku važnost zauzimanju prijestonice Trećeg rajha i posljedicama toga za budući evropski poredak. Čerčil je imao sličan stav, ali Ajzenhauer i rasijani, bolesni Ruzvelt, nijesu razmišljali politički.

Staljin je 1. aprila u odgovoru na poruku SCAF-252, ohrabrio uvjerenje Amerikanaca, koje nije dijelio, da će Hitler u maju u Alpima posljednji put pokušati da pruži otpor. On je odobrio Ajzenhauerov plan da pošalje američke snage na jug, daleko od Berlina, poručivši svom savezniku da je „Berlin izgubio nekadašnji strateški značaj“.

U međuvremenu, on je tajno naredio maršalu Georgiju Žukovu, glavnom komandantu, da odmah opkoli grad sa 2,5 miliona vojnika kako bi se pobrinuli da Amerikanci i Britanci ne uđu, i da krene u napad „najkasnije 16. aprila“. Kao što je primijetio istoričar Entoni Bivor, „bio je to najveći dan lažova u modernoj istoriji“.

Britanci, naročito feldmaršal ser Bernard Montgomeri, bili su bijesni zbog toga što su izostavljeni. Čerčil je brinuo, a kasnije će se ispostaviti sa pravom, da Staljin namjerava da što je moguće više Evrope stavi pod sovjetsku komunističku upravu, i da je već prekršio obećanje iz Jalte da će poštovati nezavisnost Poljske.

Nema sumnje da Ajzenhauer ima najprivlačniji karakter, ali istovremeno i veoma, veoma ograničen mozak kada je u pitanju strateško planiranje“, kazao je, prema navodima iz Bivorove knjige „Berlin: Pad 1945“, feldmaršal ser Alen Bruki.

Međutim, Čerčil nije mogao ništa osim da se ljuti. 

"Mada sam na sve načine pokušao da mi se dopadnu ovi komunistički lideri, ne mogu da natjeram sebe da imam trunku povjerenja u njih. Sila i činjenice su njihova jedina realnost“, kazao je Čerčil.

Do 8. maja, Berlin je pao u ruke Crvene armije, Hitler je bio mrtav, a Staljin je dobio svoju pobijedu.

Tenzije između SAD, supersile u usponu i oslabljene zadužene Britanije, nastavile su se u poslijeratnom periodu. Kao što je autor Robert Vort kazao, ideja da je Britanija rado predala ulogu globalnog lidera Vašingtonu nakon 1945. godine je samo mit.

"Britanci su učinili sve što su mogli kako bi zadržali svoju imperiju u inostranstvu i duboko su se opirali američkim naporima da ih ukloni“, napisao je Vort.

Amerikanci su se protivili britanskom kolonijalizmu. Međutim, Britanci tvde da su ih Amerikanci samo zamijenili svojom vrstom kolonijalizma. Ovaj rivalitet je proizveo mnoštvo otvorenih i tajnih borbi za moć i uticaj, naročito na Bliskom istoku.

SAD su, na primjer, u početku podržale iranskog nacionalističkog premijera, Mohameda Mosadega, koji se tokom turneje 1951. godine uporedio sa patriotom iz američkog rata za nezavisnost koji se bori protiv britanskog imperijalizma. 

Vašington je, u strahu da bi Iran mogao postati komunistički, promijenio stav poslije dvije godine i podržao britansku zavjeru za puč protiv Mosadega koja je na kraju dovela do Islamske revolucije 1979.

U još jednoj epizodi punoj intriga, jedan američki špijun koji se predstavljao kao strani dopisnik pokušao je da regrutuje egipatskog kralja Faruka, koji je već bio britanski klijent.

Ova misija je unutar CIA bila poznata kao „operacija debeli je..č“. Faruk je kasnije zbačen u puču 1952. godine koji je predvodio Gamal Abdel Naser, sa kojim su se sprijateljili američki agenti, što je zauzvrat dovelo do britanskog poniženja u Sueckom kanalu 1956. godine.

Čerčil je mrzio ovu novu podređenost Britanije, ali je pozvao svoje nasljednike da se drže parole: 

"Nikada se ne razdvajajte od Amerikanaca“. U velikoj mjeri, to je i bilo tako. Uz izuzetak Harolda Vilsona, koji se suprotstavio Vašingtonu oko rata u Vijetnamu, britanski premijeri su uglavnom slijedili SAD po pitanju međunarodnih tema.

Kada je u pitanju Rusija, britansku i američku politiku teško je bilo razlikovati tokom Hladnog rata. Staljinov strah 1945. godine da zapadne sile mogu napraviti „tajni dogovor“ i ujediniti se protiv Sovjetskog Saveza se obistinio, a kasnije pretvorio u NATO savez koji je uključio i Zapadnu Njemačku.

Današnji svijet ima neke neprijatne sličnosti sa svijetom iz 1945. Rusija poslije Sovjetskog Saveza pod Vladimirom Putinom je ponovo u ofanzivi, koristeći se informatičkim ratovanjem i sajbernapadima umjesto naoružanim brigadama kako bi širila svoj uticaj u Evropi.

Britanija Borisa Džonsona, koja nakon breksita odbacuje koncept zajedničkog evropskog doma, trenutno je sama na način koji nije zabilježen od 1940. Pozivi pristalica breksita za uspostavljanje snažnijih bezbjednosnih, ekonomskih i trgovinskih odnosa sa SAD, kako bi se nadomjestio prekid sa EU, zapravo su moderni ekvivalent Čerčilovim pozivima iz „najmračnijeg sata“ u kojima je molio Ruzvelta za pomoć.

Što se tiče SAD, dosluh Donalda Trampa sa Putinovom Rusijom, i prezir prema američkim evropskim saveznicima, podsjeća na Ruzveltovu u Ajzenhauerovu naivnost 1945. Nije Staljin bez razloga jedan od Putinovih velikih heroja.

Vijesti.me

Komentari

Za objavu komentara morate biti prijavljeni.

Jeste li uživali u ovom članku? Budite informisani pridružujući se našem biltenu!

Povezano