Vasojevku Branku Đukić, svirepo su, 2. septembra 1975. godine, ubila dvojica albanskih bandita sa Kosmeta dok se vraćala iz Peći sa upisa školske godine jer im nije dozvolila da joj ukaljaju čast. Brankin otac Rade je potom u sudnici bjelopoljskog suda viteški presudio ubici i sa svojom kćerkom se vinuo u legendu
Godine 1975. Branka Đukić iz sela Meteha kod Plava pošla je da se upiše u četvrti razred gimnazije u Peći. Istog dana se vratila autobusom na Čakor, i u popodnevnim satima krenula preko Ječmišta kući, svojima. Iznenada ispred Branke stala su dva Albanca, prepriječili su joj put. Ona ih je odgurnula i krenula dalje. Jedan od njih je uhvati za ruku. Nadjačala je njihovu zvjersku ćud svom snagom koja je u njoj tog trenutka došla. Pljunula je jednog od njih. Silovito se istrgla i krenula dalje.
Kada su vidjele zvjeri da joj ne mogu ništa, pucali su u ljepotu. Smrtno je pogođena Branka. Pala je mladost na proplanku livade, međ cvjetovima i visokim jelama čije su grane prekrile njeno lice. Zvjeri su pobjegle. Ostala je čista mladost na travi. Noć je brzo pala. Crna noć. Narednog dana, u cik zore, tim istim putem od Meteha prema Čakoru krenuo je njen otac Rade i na putu naišao na mrtvu Branku.
Nije vjerovao da je to njegova Branka. Stao je kao bor pogođen od groma naspram mrtvog tijela svoga đeteta. Tuga je prekrila goru i planinu Čakor. Uzeo je svoje dijete u naručje, preko njegovih ruku cijeldila se krv, pravila crvene cvjetove na travi. Tako u naručju Rade Đukić je svoju Branku donio kući. Plakalo je nebo nad planinom. Tuga je prekrila njegov dom i zavičaj a njenu mladost prekrila je trava. Imala je 18 godina. Odbranila je svoju čast. Nijesu joj dodirnuli tijelo samo su je u svojoj nemoći zvjerski ubili. Na Čakoru je njena krv procvjetala i danas rastu crveni cvjetovi, raste smilje i kovilje.
Nije prošlo mnogo vremena zločinci su uhvaćeni. Kada je u Bijelom Polju zakazano suđenje, i kada je trebalo da se donese konačna presuda Rade Đukić, otac Brankin riješio da smrša kako bi između kostiju rebara uspio da smjesti pištolj. To mu je i pošlo za rukom. Ušao je sa pištoljem u sudnicu neprimijećen, ćutao.
Kada je trebalo da se donese konačna presuda dvojici Albanaca, i kada je advokat jednoga optuženog tražio oslobađajuću presudu, tada je Rade Đukić pošao prema ubici i munjevito trgao revolver i pucao. Nije sačekao presudu. Presudio je zločincima. Kasnije je rekao: „Drugačije nijesam mogao”. Bio je u zatvoru. Pisane su peticije od naroda iz cijele bivše Jugoslavije da se pusti jer nije kriv. Branili su ga besplatno mnogi ugledni advokati, među kojima i Veljko Guberina i Milan Vujin. Sud je presudio. Rade je dobio osam godina zatvora. Kazna je kasnije smanjena na pet a nakon pomilovanja na tri godine.
(Ratko Deletić, 2006.)
O Brankinoj tragediji napisane su brojne elegije u kojima se metaforično i emotivno izražavaju tuga i žalost bratstva Đukić, osuda ubica i žaljenje nevine i prelijepe Vasojevke Branke. Po snazi emocija i umjetničkog stila, to se najviše ispoljava u elegiji u desetercu „Mramor na Čakoru”, koju je napisao nadareni kreator narodnog stiha Radovan Bećirović Trebješki.
MRAMOR NA ČAKORU
Na Čakoru visokoj glavici,
Prije sviće, nego u ravnici
Prije sviće, a kasnije mrče
A oblake zaklanjaju smrče,
Tu se vuci i međedi legu,
Tudije su kosti od junaka
Mnogo prije dolaska Turaka,
A Čakor je od kad je svijeta
Međa Crne Gore i Kosmeta,
Po ovome strašnome brijegu
Nekad stare karaule bjehu,
A granica turska i kaurska
Tudije su agovali Turci,
Tuda su se vijali hajduci
Tudije je čuvena pustinja,
Od varoši Peći do Gusinja,
Sad tu ima djevojački Mramor
Skoro pobjen na planinu Čakor,
I slušajte pjesma kako kaže:
Za taj Mramor što ga vile straže,
Na Čakoru sa glavnoga puta
Izišla je Branka iz auta
Ide mlada od varoši Peći
A uživa u velikoj sreći,
I posmatra sa ove visine
Ravna polja gore i planine,
Da godine ove maturira
I onda će da fakultet bira,
Dan je lijep bez kiše i gliba,
Za sat može stići do koliba.
Misli sjutra da se natrag vrati
Al će danas životom da plati
Jer ovoga sačekaše đaka
Dva divljaka ka dva manijaka
Pitaju je „čija li si mlada“
„Ja sam Branka šćer Đukića Rada“
„Pa polako ne hitaj, djevojko,
Da putuješ s nama, Crnogorko
Kroz pustinju i ove bobije“
Al se na njih obazreti ne šće
No ka munja naprijed poleće
Al’ da vidiš ljudske idiote
Poluđeše od njene ljepote
Obuze ih životinjsko svojstvo
Da se stidi deveto potomstvo,
Prijekijem putem otiskoše
I u šumi curu prestigoše
Nasrnuše na ljudsko dijete
Nit se boje suda, nit osvete
Toga jada niko nije gleda
Jedna ženska dvojici se ne da
Bože jedan dva ova ludaka
Nalećeše na ženu junaka
Pa kad njenu odlučnost vidješe
Od svoga se rada zastidješe,
Kad im njina snaga ne pomaže
Da urade što biti ne može,
jedan vadi iz džepa zbrojevku
Da prepane ljutu Vasojevku
A kad viđe da oružje vadi,
Djevojci se na zlikovce zgadi
Ženska glava muški govoraše:
„E pi na vas i oružje vaše
Od smrti se studenti ne plaše
Ne mislite da možete živu,
Obeščastit Đukića odivu
Vi ste neka razuzdana banda
Da vi znate moga oca Rada?
On će za vas grom iz neba biti
Jame nema đe će te se skriti“
Stalno ove nasrću nemani,
Al se muški Vasojevka brani.
I dva momka toboš na bijesu
Ali mogli uspjeti nijesu.
Da brđanku savladaju ovu,
No oružje da upomoć zovu.
Kako mogu pričat od sramote
Da im pištolj umalo ne ote
No da vidiš Đukića odive
Pa klikuje i mrtve i žive.
Rada oca dozivaše svoga
I Đukiće đe god ima koga,
Mrtva brata iz groba doziva
jer je muka dodijala živa,
„Đe ste danas ne bilo vas Bože,
Da mi iko na nuždi pomože,
Crni vrane, što ćutiš na grani,
Sleti jadan te me kljunom brani.
Il se, hajde, niz planinu vini
Tamo đe su Đukića katuni,
Te im kaži i pleme pobuni,
Da na Čakor planinu izađu
Da me mrtvu ili živu nađu“.
Razbojnici neobične ćudi
Uradiše što ne rade ljudi.
Prepali se junačke osvete
I ubiše nevino dijete,
Nadaše se kad Branku ubiju
Ovo sramno djelo da prikriju,
Nju što im je u obraz pljuvala
Kakve ženske majka joj kukala.
Tu vječito dobi bolovanje,
I propade njeno školovanje.
I sva njena budućnost i nada.
Što na putu od pogani strada.
Nagorkinja od Meteha Rada
Što smisliše majka im kukala
Da zbog stida i zbog nemorala
Te domove svoje iskopaše
I u ropstvo sebe zakovaše.
A kako im na pamet ne dođe
Da je ona od junačke rođe,
Da to nije tankolozovoina,
No plemići od trista godina
Da im neće tako lako proći
No da će im crni petak doći.
Vidjelo se na mjestu zločina
Da je bila ženska veličina,
Da se muški sa njima nosila,
Dok je nije munja pokosila,
Priznali su krvave ubice
I da im je pljuvala u lice,
Da je htjela da ih razoruža
Ova gorska otkidena ruža,
Kaurkinju ovu kad ubiše
Šta bi sa njima kud se izgubiše?
Pobjegli su kroz Babinu goru,
A žrtva im osta na Čakoru
da se priča dokle je Čakora
Istorija Brankina mramora,
Istinu je slavni Njegoš reka:
„Čast i bruka žive dovijeka“
Da vjerovat neće pokoljenja
Da je bilo ovavih stvorenja…
Kad zanoći u planini Branka
Crna joj je snijevala majka
Viđela je zmiju nesprimnicu,
da je zakla za ruku desnicu
Te je noći snijevao Rade
Da od zlata jabuku imade,
I ona mu u rijeku pade
Gazio je kroz mutnu rijeku,
Gleda ljude jelu đe sijeku
Prisluškiva da ga neko zove,
Sa Čakora iz šume borove.
Pas mu svu noć pored tora vije
To mu jutro kokot pjeva nije,
Pa kako je opučila zora
Krenu Rade putem do Čakora,
Rekao bi da ga nešto vuče
Đe je Branka poginula juče,
Kad je bio na prve bogaze
Kuda ljudi i konji prolaze,
Kod dva bora dva njena vrsnika
Mrtva Branka al nema krvnika,
Koji ovdje krv njenu proliše
Da im Rade zubima kidiše
Jedva Rade prepoznade Branku
Na crnome jutru i uranku,
U krv kosa ogreznula gusta,
Ubio je metak pored usta,
Prosut mozak po jelovu granju
Što bijahu navalila na nju,
Zaklali su preplašenu žensku
Ni za pare ni za ljubav vjersku,
Nit od kakve muke i nevolje
No da gadne strasti zadovolje.
Na zlo Rade nagazio prvi
Šćer ispravi iz prosute krvi
Pa ka junak i ka Crnogorac
On je mrtvoj govorio Branki,
Ka što zbore ljudi junaci:
„Jesu li te sine namučili“,
I šta li su mene poručili?
U slobodnoj državi i zemlji
Da ti mozak kupe roditelji,
Tvojijeh mi velikijeh muka
Ako mi se ne osuši ruka,
Krvnike će vlasti prokopati
A ja ću im kuću iskopati“.
* * *
A za sprovod da vi pričam, brate,
Ljudi takve žalosti ne pamte
Tu ličnosti dolaze poznate,
Mudri ljudi od sebe polaze
I na jade ovakve dolaze…
Za vrijeme govora i svega
Tu se bješe silan narod slega,
Tu se kuka i tu se leleče
A majka joj u kukanju reče:
„Kuku mene moja šćeri Branka
Kako će te prežaliti majka
Prosto što se lani iskopasmo
I jedinka sina ukopasmo,
Ni ovo mi nije mnogo manje
No našega doma iskopanje.
To nas danas nađe od ološi
Iskraj Peći, čuvene varoši“.
A tri sestre ka tri omorike
Pod udarom žalosti tolike
Suze im se kotrljaju s lica
Ostale su bez brata jedinca
Branka im je mjesto brata bila
Sad ostale ka tice bez krila.
Posle ovog jada i propasti
To uzeše u postupak vlasti,
U Bijelo Polje na suđenje
Tu bi čudo i iznenađenje,
Milicija pretresa na vrata
Dok evo ti vode dva dželata
Uvedoše dva zlikovca mlada
Dva krvnika ponosnoga Rada
Jedni traže da ih oslobode,
Drugi da ih na vješala vode
Al krvnike Rade poprečuje,
Za suđenje neće ni da čuje
Jer sumnjaše u sudsko vijeće
Da ih na smrt osuditi neće,
I o tome ne vodi računa,
No on s njima da se obračuna
No junački obraz da opere
Kako preže i kako poluđe
Da s oružjem u sudnicu uđe
Ovaj ljuti Kremeštak Čakorski,
A svijetli obraz crnogorski.
Junak brate i čovek po svemu
Krv gorštačka uzavre u njemu
Iz potaje oružje poteže
Ko zna levor okle mu je bio
Gavran mu ga pod krilom unio
Sinu Rade kao živa munja
A tetejac trže ispod gunja
Ali ne šće od Meteha Rade
Da krvnika u sudu ukrade
No kroz narod i veliku masu
Po šaržera u prsi mu sasu
Drugom osta život ka o koncu
Potrevi se greška u tetejcu
U cijev mu osta čaurica….
Viknu masa iz jednoga glada:
„Aferim ti ispod Koma soju
Ti ispuni svetu dužnost svoju!“
IZVOR: BIRAČ DANAS
Za objavu komentara morate biti prijavljeni.