TURSKE SERIJE OSVOJILE SVIJET: EPIZODA KOŠTA POLA MILIONA MARAKA, GLEDA IH 600 MILIONA LJUDI

Za nešto više od desetljeća Turska je postala velesila kada su u pitanju televizijske “sapunice” i već je sada drugi najveći izvoznik tog televizijskog žanra na svijetu, odmah iza Sjedinjenih Američkih Država. Oko 150 turskih serija prodano je u 146 zemalja svijeta, a otprilike 600 miliona ljudi na četiri kontinenta pogledalo je makar jednu od njih. Potražnja za njima višestruko se uvećala tokom dana zatočeništva zbog pandemije Covid-19. Televizijske sapunice doprinijele su poboljšanju imidža Turske u svijetu.

 

Slava koju su ove sapunice dostigle je takva da u nekim dijelovima svijeta turski glumci ne mogu hodati a da ih ne napadnu fanovi. Dogodilo se to Canu Yamanu, kojeg je na madridskom aerodromu dočekalo više od 2.000 ljudi i s njega ga je trebala ispratiti policija; ili na festivalu u Slovačkoj, na kojem se okupilo 40.000 ljudi kako bi vidjeli Halita Ergença i Bergüzar Korel. Producente serije Dječak je čak telefonom kontaktirao jedan bivši grčki ministar kako bi unaprijed saznao kraj.

 

To je jedan od učinaka globalizacije. Kultura više ne teče jednosmjerno, od SAD-a ka ostatku svijeta. Sada se produkcija širi i na marginama zapadnog svijeta, kako objašnjava pakistanska spisateljica Fatima Bhutto u svojoj knjizi Novi kraljevi svijeta, u kojoj piše o usponu indijske kinematografije, južnokorejskog popa i turskih serija.

Šta je to što turske serije čini tako neodoljivim? Venecuelanska profesorica Carolina Acosta, koja predaje na Univerzitetu u američkoj državi Georgia, dvadeset godina izučava sapunice, a tri se godine fokusirala na one koje se snimaju u Turskoj: “Oni su napali Latinsku Ameriku. Rekla sam sebi: ‘Idem vidjeti šta je to u njima.” Sastojci su jednostavni: zgodni glumci i glumice, raskošna postava i scenarij preplavljen emocijama. Tome dodaju veći kvalitet proizvodnje od njihovih konkurenata: ne snimaju se u studiju već na stvarnim lokacijama (ljetnikovci, Bosforski moreuz, ulice Istanbula), završnica je tipična za filmove, a posebno se brinu za muziku. Acosta dodaje još jedan aspekt: ​​“Turski glumci dramatično dižu na mnogo višu razinu svoj posao od latinoameričkih sapunica”, kaže ona. Sporost je još jedan od ključnih pojmova. “Polahko vas vode do dramatičnog vrhunca, uz muziku, izgled, gestove. To stvara ovisnost.”

 

“Mi nismo za snimanje dobrih akcijskih filmova, sjajnih trilera ili SF filmova. Ono u čemu smo dobri jesu osjećaji. Znamo pričati romantične i dramatične priče. Ljubav u svim njenim oblicima”, kaže Faruk Turgut, osnivač “Gold Filma”, producent filma Ptica iz snova, koji je zabilježio ogroman uspjeh u Španiji. Latinska Amerika je, zajedno s Bliskim Istokom i Balkanom, mjesto gdje su pokupile najviše uspjeha, što Acosta s jedne strane pripisuje određenoj egzotičnosti eksterijera u kojima je snimljen, a s druge osjećaju blizine. “Turski glumac fizički je sličan latinoameričkom. To vam omogućuje da se osjećate blisko, a to su ljubavne priče čiji kôd dijelimo”, kaže ta ekspertica.

 

Turska televizijska industrija nekad je postojala i snimala u bolivudskom ritmu: 300 filmova godišnje u razdoblju između 1960. i 1980. Produciralo se sve: erotski filmovi, komedije, grubi holivudski remakeovi bez autorizacije (turksploitacija) i, iznad svega, priče o nemogućim ljubavnim vezama. Zvali su ih yesilçam (zeleni bor) jer su producenti, scenaristi i režiseri imali sjedište u toj ulici u blizini trga Taksim u Istanbulu. Danas je yesilçam samo znak za ulicu starih zgrada u stražnjem dijelu četvrti Beyoglu.

U devedesetima većina televizijske fikcije koju su Turci konzumirali i dalje je bila strana, američka i latinoamerička. No s prijelazom stoljeća došlo je do ekonomskog procvata i umnožavanja kanala, na nekih 25 nacionalnih i više od 200 lokalnih. “Morali ste puno snimati da biste nahranili toliko kanala, a sektor je postajao sve profesionalniji i proizvodio je bolji sadržaj”, kaže Ahmet San, dobar poznavatelj prilika u televizijskoj industriji.

 

Scenaristi su se okrenuli klasicima inozemne književnosti (Ezel, nadahnut grofom Monte Cristo, ili Binbir Gece u Hiljadu i jednoj noći), ali i turskoj književnosti (Zabranjena ljubav, zasnovana na osmanskom romanu Ask-i Memnu iz 1899. godine) i starim “yesilçam” filmovima. “Yesilçamovi kodovi, spletke, način pokazivanja osjećaja… Sve je to uveliko utjecalo na današnje serije”, kaže producent Faruk Turgut. Zapleti su, tvrdi sociolog Feyza Akinerdem, tipični za tursko društvo i neki su od sukoba koji danas u njemu vladaju poput modernog i tradicionalnog, urbanog i ruralnog, religioznosti i sekularizma ili odnosa s Kurdima.

 

Niko nije ni sanjao da će taj ovaj turski proizvod otići tako daleko van granica zemlje. Dogodilo se to gotovo slučajno. Godine 2006. jedan od čelnika saudijskog medijskog lanca MBC gledao je jednu seriju u hotelu i shvatio da tu postoji mogućnost zarade. Kupio je seriju Gümüs, koja je, preimenovana u Noor, postigla veliki uspjeh diljem Bliskog Istoka i Magreba: njezinu posljednju epizodu pogledalo je 85 miliona ljudi.

 

U to se vrijeme Izzet Pinto, turski biznismen sefardskog porijekla i jedan od mozgova projekta internacionalizacije turskih serija, bavio kupovanjem i prodajom “reality emisija”. Jednostavno radi testiranja odlučio je poslati DVD turske sapunice Hiljadu i jedna noć na bugarsku televiziju. “Nisam imao previše samopouzdanja. Vjerovao sam da su turske serije previše lokalne”, priča u sjedištu svoje firme “Global Agency”. “Bugarski kanal ju je kupio i gledanost im je skočila s 15 na 60 posto. Tada sam shvatio da imam dragulj u rukama i počeo sam zvati druge klijente da im predložim turske serije.” Brzo su se proširili po Istočnoj Evropi, zatim Aziji… Cijena se povećala: ako su se u početku prodavali za 500 USD na sat, ili čak i manje, sada ih naručuju za više od 100.000 dolara.

U arapskim zemljama neki su kritizirali prodor turskih serija kao oblik “kulturnog imperijalizma”. Prije dvije godine mreža MBC, koja emitira na cijelom Bliskom Istoku, odlučila je ukloniti tursku seriju iz svog programa. U Egiptu su sredinom februara vjerske vlasti Egipta objavile fetvu protiv turske serije, tvrdeći da su serije dio plana koloniziranja Egipta, što je odmah demantirano. “Turska je muslimanska i sekularna zemlja s relativno modernim društvenim životom. To pokazuje serija i ona stavlja arapske režime u neugodnu situaciju”, kazao je politički analitičar Murat Yetkin.

 

Postoje planovi za daljnje širenje turske industrije i njenog utjecaja. Promotor Ahmet San uključen je u gradnju studija “Midwood”. Žele ga napraviti najvećim u Evropi, a u njega bi, osim lokalnih sapunica, privukli i velike međunarodne kompanije. Cilj je pretvoriti Tursku u novu filmsku snagu uz pomoć serija koje transformiraju njezin imidž. Malo-pomalo u tome uspijevaju jer o Turskoj se sada uglavnom samo pozitivno piše i izvještava

izvor:https://stav.ba/

Komentari

Za objavu komentara morate biti prijavljeni.

Jeste li uživali u ovom članku? Budite informisani pridružujući se našem biltenu!

Povezano