Ustala je i pred cijelim razredom rekla “Da, ja sam Ciganka”

Uzdigla se i svima pokazala ko je! Borba je bila duga i mukotrpna, ali je vrijedilo. Danas je mlada uspješna djevojka, obrazovana, svira tri instrumenta.

A kako se izborila za svoje mjesto u društvu i pobila sve predrasude o Romima, ispričala je Aleksandra Aleksandrović (28) iz Novog Sada.

“Da jesam, ja sam CIGANKA!”

– Da, jesam diskriminisana zbog moje boje kože i zato što sam Romkinja. Postojali su i postoje razni načini diskriminacije. Znate, neki “ljudi” su veoma kreativni u svojoj zlobi, ali navešću jedan koji mi je posebno upečatljiv. Kada sam bila treći razred osnovne škole, učiteljica je razdvojila djecu bijele i tamne puti. Djecu bijele puti je smjestila da sjede u prvim klupama, djecu tamne boje puti je smjestila u zadnje klupe, i to s jednim praznim redom klupa između. Kad god bih digla dva prsta da dam odgovor na njena pitanja, ignorisala bi me. Kao da nismo postojali, ni ja ni moji tamnoputi drugari iz zadnjih klupa koji su sjedili pored mene – prisjeća se Aleksandra svog djetinjstva.

Daleko od toga da je svuda nailazila na diskriminaciju, naprotiv. Sa privrženošću gleda na svoje vrijeme provedeno u Titelu.

– Prvih devet godina života sam živjela u Titelu i nikada, ali ama baš nikada ni od nikoga nisam ovako nešto doživjela. U većem gradu djeca su počela da me šikaniraju, izbjegavaju i imala sam drugačiji tretman i većina djece su mi pokazala da Romi nisu dobrodošli i da treba da se razdvoje od “bijele” djece. Povukla sam se, izgubila sam samopouzdanje i u nekim treucima sam se stidjela sebe. Zadovoljna sam bila, ipak, što imam s nekim da se družim, bile su to djevojčice kao ja, Romkinje. Kasnije, u petom i šestom razredu, ostala djeca su počela da me prihvataju, ali ja nisam njih u potpunosti – otvara dušu djevojka.

“Našla sam svoj protivotrov za toksične ljude”

– Posvetila sam se u potpunosti muzičkom instrumentu i obrazovanju i edukaciji i riješila da se i tako borim protiv diskriminacije. Kako sam odrastala, diskriminaciju i rasizam sam doživljavala i od obrazovanijih ljudi u zdravstvu, čak i sveštenstvu, pa i kod pojedinih kolega sa Akademije umjetnosti, prosto u svakodnevnom životu u interakciji sa raznim ljudima. Kao dijete sam bila u velikoj zabludi da su svi obrazovani ljudi, fakultetski obrazovani dobri ljudi. Ubrzo mi je proces odrastanja pokazao da jako, jako grešim – iskrena je Aleksandra.

Diskriminacija ostavlja ožiljke

– Svi smo svjesni da kada ste dijete sve intenzivnije doživljavate, da se tada trasiraju mnoge stvari, postavlja se temelj za dalji život. Ako je nešto pogrešno postavljeno u tom periodu, potrebno je dosta napora, upornosti, ponekad i pomoć stručnih lica, da bi se uticalo na pojedine stvari koje su, na primjer, uzrokovane dugogodišnjom diskriminacijom, a koje ometaju vaš razvoj u svakom smislu te riječi. Dosta vremena sam provela u razgovoru sa ljudima koji su izašli kao pobjednici iz torture diskriminacije, a dosta sam i radila na sebi – priča mlada Vojvođanka.

“Pobijedila sam stereotipe”

Pitanje one učiteljice nikada nije zaboravila. Protiv predrasuda je odlučila da se bori – znanjem.

– Naravno, diskrimnacija i rasizam i dalje postoje, ali ono što ja mogu da uradim jeste da koliko god mogu ne dozvolim da to utiče na moju psihu, da ne dozvolim da padnem, da ne dozvolim da se mržnja usadi u moje srce, jer tada je taj neko drugi pobijedio i, što je još gore, život će prolaziti pored mene, ja ću biti sve više paralizovana za istinsku sreću, kreativnost i ljubav. Povodom svega ovoga kreirala sam neki svoj svijet, svoj kutak u kome vlada mir i ljubav. Istinski uživam u tome. Sviram tri muzička instrumenta, bavim se šivenjem i krojenjem, bavim se animacijom i zaposlena sam u jednoj televiziji kao prezenter vijesti-urednik rubrike. Iz ličnog iskustva tokom života vidjela sam da se na svakom koraku nalaze loši ljudi (po mene), a na ko zna kojem koraku dobri ljudi – insistira devojka.

Teško breme iz kojeg je izvukla samo najbolje

– Mnogim stvarima u životu me nije samo diskriminacija naučila. Svakodnevno učim iz svojih postupaka i postupaka drugih ljudi. Imam par prijatelja, međusobno se poštujemo i cijenimo. I svojim djelima smo to dokazali jedni drugima. Mislim da topli zagrljaji iz srca daju nevjerovatnu moć, moć ljubavi. Jako sam im zahvalna na tome. Tako da sam naučila da živim sada i ovdje, sutra nije sigurno, sljedeći minut nije siguran… Samo želim zdravlje, i tada imam sve – kaže.

– Biti Romkinja u Srbiji je u svakom slučaju teško breme. Dvostruko ste etiketirane jer ste žensko pa još romske nacionalnosti. I te kako ima predrasuda i stereotipa. Naravno, svi ih imamo, ali je strašno ako one upravljaju – poručuje Aleksandra.

Obrazovanje joj je uvijek bilo najbitnije

– Uporedo sa osnovnom školom pohađala sam nižu mizičku školu “Isidor Bajić” u Novom Sadu i glavni instrument mi je bio harmonika. Potom sam upisala srednju muzičku školu, glavni instrument klavir, ali sam zadržala da sviram harmoniku u orkestru. Zatim upisujem Akademiju umjetnosti , studijski program Etnomuzikologija sa glavnim instrumentima tambura prim i klavir. Nakon diplomiranja upisujem Master studije Primjenjeno pozorište, dramski departman na novosadskoj Akademiji umjetnosti. Zimski semestar sam pohađala u Novom Sadu, a ljetnji u Norveškoj u Bergenu preko Erazmus programa razmjene studenata. Uspješno sam odbranila master tezu pod nazivom “Interkulturalnost kroz nastavne jedinice predmeta muzičko i matematika” i dobila naziv master dramski pedagog – nabraja svoje uspjehe djevojka u intervjuu za Blic.

Izborila se za svaki.

Izvor: Noizz.rs/Mreža mira

 

Komentari

Za objavu komentara morate biti prijavljeni.

Jeste li uživali u ovom članku? Budite informisani pridružujući se našem biltenu!

Povezano