ZLOČIN BEZ KAZNE - Smrt sudije Slobodana Ilića iz SREBRENICE

Piše: Peđa Kovačević

slobodan-ilic-800x445.jpg

 

Krčeći sebi put do Save, iako ljudskom oku silna, rijeka Drina na mnogim mjestima pokazala je nemoć pred bosanskim gudurama.

 

Da je uspjela probiti planine koje nadvisuju sjever današnjeg Višegrada, spasila bi, bar u prošlom stoljeću, hiljade srpskih života.

 

Da na tom mjestu nije pokazala slabost i skrećući ka istoku sama sebi produžila tok, danas bi nas bilo više.

 

Da nije popustila, onima koji je zovu granicom, bar u posljednjem ratu, smanjila bi teritoriju za zločine i broj pravoslavnih Srba kojima je bilo namijenjeno klanje.

 

U tom srednjem toku rijeke Drine, s tri strane okružen njenim vodama, svjedok našeg vijekovnog postojanja, kao da podrinjskim koljačima azijatskih imena govori: „Preživjeli smo“, u punom sjaju blista i svoj osamstoti rođendan čeka zadužbina kralja Stefana Uroša Nemanjića.

Ispod manastira Sase, na putu Srebrenica-Bratunac, nalazi se Gostilj.

 

Rođen u tom mjestu godinu nakon završetka Drugog rata, da nikad ne doživi sudbinu svog oca, koji je tamnovao i mučen u njemačkim logorima, dadoše mu ime Slobodan.

 

Prozrijevši njegovu natprosječnu bistrinu i blagost, da podrinjskim selima donosi prosvećenje, upisaše ga u učiteljsku školu.

 

Pravne nauke Slobodan Ilić docnije je sam odabrao. Iz srpske prijestonice, koja je svakom iz provincije bila obećanje i jugoslovenski san, vratio se rodnom kraju i u ime naroda časno dijelio pravdu.

 

Što zbog doseljavanja muslimana iz Srbije u drugoj polovini 19. stoljeća, što zbog istrebljenja u dva svjetska rata i migracija srpskog stanovništva u prethodnom vijeku, mnogi dijelovi Bosne i Hercegovine, pa tako i srebrenički kraj, izgubili su srpsku većinu.

 

Srebrenica je u posljednju deceniju 20. vijeka ušla, u tom smislu, s apsolutnom muslimanskom dominacijom.

 

Početak te decenije i ta većina, u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, ulivali su strah u kosti onih kojih je bilo manje.

 

Tako su i pravoslavni Srbi Srebrenice, tu 1992. godinu dočekali u strahu.

 

Poučen zločinima iz Drugog svjetskog rata, uspio je Slobodan uoči početka četvorogodišnjeg pakla da svoju porodicu izmjesti preko Drine, u obližnju LJuboviju.

 

Imao je Slobodan, za te ratne uslove, idealne ponude za posao i priliku za srećnu budućnost u Srbiji, ali svoj rodni kraj i svoj narod nije želio da napusti. Bio je gotovo posljednji Srbin koji je napustio Srebrenicu prije njenog pada.

 

Neprijateljski bajonet, stigao ga je iste godine na Zalazju.

 

– Sanjam, sanjam ga često. I uvijek isto. Sanjam ono što je bilo. Prijeratna Srebrenica, grad u kojem sam rođen. Naše popodnevne šetnje. Smiren je i nasmijan. Ponosan na svog oca, na njegovu ličnost i djelo. Ja, dječak, važan pred ljudima koji mu prilaze i pozdravljaju časnog sudiju i istaknutog građanina Srebrenice. Kraj tog sna uvijek je isti. Kratak bljesak, lice Nasera Orića, Naserov nož, odsječena glava i dvije rane, mjesta na kom su se nalazile, s kog su nekad sijale i životu se radovale oči moga oca.

 

A osim ove, Slobodanovom sinu Vladimiru, druga istina nije ostala, jer ako je po bosanskohercegovačkom pravosuđu, kaže Vladimir, njegov otac nije ni postojao.

 

O smrti srebreničkog sudije, u svojoj knjizi „Planirani haos“, posvjedočio je Ibran Mustafić. Tvrdi Ibran da mu je Naser Orić detaljno opisao smrt Slobodana Ilića.

79423155_481407515913707_6473136256241893376_n.jpg

– Kad smo onu ekipu zarobljenih Srba iz zatvora ponovo poveli prema Zalazju i kad je počelo klanje, meni je dopao Slobodan Ilić. Popeo sam mu se na prsa. Gledao je u mene i nije progovorio ni riječ. Izvadio sam bajonet i direktno ga udario u jedno oko, pa provrtio. Nije ni zapomagao. Poslije sam udario u drugo oko. Nisam mogao da vjerujem da ne reaguje. Iskreno rečeno, tada sam se prvi put uplašio, pa sam ga odmah preklao – ispisao je Mustafić, kako tvrdi, Orićevu ispovijest.

Života je bilo poslije svake smrti, proljeća je bilo poslije svake zime. Srebro je u srednjem Podrinju zamijenila voćka jarko crvene boje. I nakon ove zime cvjetaće maline. Negdje u vrijeme zrenja dolazi Petrovdan, da prekine radost berbe, obesmisli simbol rađanja, da podsjeti na hiljade pravoslavnih Srba Podrinja, za čiju smrt nikad niko nije odgovarao.

 

Niko nije odgovarao ni za san, upečatljivu sliku hiljada srpskih košmara, „kratak bljesak – lice Nasera Orića, Naserov nož, odsječena glava i dvije rane, mjesta na kom su se nalazile, s kog su nekad sijale i životu se radovale oči moga oca.“

 

IZVOR: Informativni portal Slavija

 

Komentari

Za objavu komentara morate biti prijavljeni.

Jeste li uživali u ovom članku? Budite informisani pridružujući se našem biltenu!

Autor:
Najpopularnije